Bosanski pelen kao evropski melem

Posted by richard Category: Uncategorized


 

Decenijama se stanovništvu Bosne prebacivalo da je u stanju demokratske paralize. Sada se ono diže na noge, plaši vlastite političare i budi nelagodu visokih predstavnika međunarodne zajednice koji drže monopol na trgovinu štakama marke „zapadna demokratija“

 

Naš čili ministar vanjskih poslova želio bi probuditi i druge. Tako je nedavno solidarnost s akterima „Bosanskog proljeća“ iskazao sljedećim riječima: „Ovo je poziv na buđenje koji je u prvom redu upućen političkoj klasi Bosne i Hercegovine. Oni moraju (sic!) prevladati  stagnaciju u zemlji i pokrenuti evropski reformski proces.“ Oslovljena klasa ima mnogo da izgubi. Nehotična gramatička greška Sebastiana Kurza otkriva, međutim, i postojanje jedne nove političke klase onih koji više nemaju šta izgubiti.

 

Zbivanja u protektoratu EU austrijski ministar vanjskih poslova tumači isto kao dopisnik Austrijskog radija i televizije (ORF) iz Sarajeva i raznorazni profesionalni znalci tamošnjih prilika: narodu su dozlogrdile nacionalističke fraze i korupcija. Nezaposlenost, stagnacija i arhaična zatucanost spriječile su Bosance da postanu isto toliko uspješni i sretni kao što smo mi. Da nam je još samo otjerati parazite s valova moći, pa će odmah buknuti demokratija. Nikome ni u snovima ne pada na pamet da bi gnjev mnogih građanki i građana Bosne i Hercegovine možda mogao biti usmjeren ne samo protiv vlastite „političke klase“, već i protiv međunarodne uprave i zahtjeva iz različitih programa štednje Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda, koji su također krivi za njihove nedaće.

Časna tradicija

 

Bosnu od devedesetih godina doživljavamo prvenstveno kao leglo nacionalističkih nemira, što zasjenjuje drugu, mnogo značajniju tradiciju: Bosna je oduvijek bila plodno tlo za socijalni revolt. Česte seljačke bune (posljednja sedamdesetih godina 18. vijeka) stalno su ujedinjavale ljude preko granica njihovih vjeroispovijesti. Pokret Mlada Bosna s početka 20. stoljeća nije bio nikakva filijala velikosrpskog nacionalizma, kakvom se danas ponovo proglašava, već kružok antikolonijalistički opredijeljenih intelektualaca, u kojem je društveni anarhizam igrao vrlo značajnu ulogu. U Bosni je i Titova partizanska armija imala svoju centralnu akcionu i regrutacionu bazu.

Nije slučajno ni to što je ustanak civilnog društva posljednjih sedmica započeo u Tuzli. Stari bosanski antagonizam između proleterske Tuzle i pomalo snobovskog građanskog Sarajeva već je ušao u legendu.  U Tuzli je, kao u centru teške industrije i rudarstva, klasna svijest bila izražena jače nego bilo gdje u Bosni. Svaki se nož slomio, kojim su Tuzlaci pokušali filetirati po etničkim granicama.  

 

Nisu samo studenti šezdesetih godina u prethodnoj Jugoslaviji zahtijevali obnovu Komunističke partije i nezavisne sindikate, već su to tražili i tuzlanski rudari.  10.000 rudara rudnika Kreka kod Tuzle odreklo se 1984. dnevnice u korist drugova koji su štrajkovali u Velikoj Britaniji. Za njihovim se primjerom povela čitava zemlja.

 

Tuzla je bila jedini grad koji se ni tokom rata nije predao etničkom bezumlju. Iako su srpske paravojne formacije opustošile muslimanska sela u okolini, Tuzlaci su ostali trezveni i odbili prihvatiti pogubni koncept kolektivne odgovornosti. Nezavisni rudarski sindikat je nakon rata ostao snažan bedem protiv privatizacija.

 

Bosna i Hercegovina u zapadnim medijima uživa ugled failed state. Ne pravi se država s korumpiranim ljudima i paraliziranim jaganjcima koji na svakim izborima glasaju za svoje nacionalističke vukove. Arogancija je preblaga riječ za ovakvu ocjenu kada se zna da su nerijetko upravo internacionalni ulagači i upravljači bili oni koji su narečenim vucima stavljali na raspolaganje opremu za striganje i klanje i uz to još i zarađivali na vuni. Svuda je prihvaćena kritika poslijeratnog poretka dogovorenog u Daytonu: bilo je pogrešno zacementirati nacionalistički status quo i prihvatiti etničke elite kao političke predstavnike. Slažemo se. U odbranu Internationals mora se, međutim, reći da im drugi nisu ni preostali, jer su Bosanci sa socijalističkim, antinacionalističkim ili kosmopolitskim identitetom bili prognani, mrtvi ili barem ušutkani. Ipak je najveća zabluda smatrati da je građanski rat završen 1995. Na ekonomskoj ravni on i dalje hara. Punih 19 godina, preko svih nacionalnih granica. Riječ je samo o lokal-patriotskoj Franchising-varijanti globalnog modela građanskog rata koji profiteri vode protiv gubitnika. Onaj ko nije napustio Bosnu bolje zna šta je slobodno tržište od bilo kog studenta ekonomije na Zapadu.

 

U društvu, u kojem su privatizirani čak i socijalna sigurnost i pravo na ljudski integritet, jedina se strategija preživljavanja svodi na potčinjavanje vladajućoj etničkoj segregaciji. Politika se odvija samo i isključivo u interesu klijentela. Na osnovu pripadnosti krugovima moći koji čine temelj etnički izdijeljenog tržišta dodjeljuju se stanovi, potpore, infrastrukturne i socijalne usluge i dozvole ili izuzeća od često neopravdanih potraživanja. Tako se pridobija birač-nacionalista, a ne odanošću Alahu ili Kosovskom mitu.

 

Nevidljiva ruka (invisible hand) slobodnog tržišta po Adamu Smithu, koja – kao što znamo – na kraju uvijek sve okrene na dobro, u Bosni je bila pesnica s bokserom, kao i na svim drugim mjestima gdje su socijalističke ekonomije razorene ili su se same razorile. Jugoslovenski državni socijalizam je svojim građanima četrdeset godina pokušavao utuviti u glavu šta je marksizam. Džaba. Da bi ga najzad shvatili bilo je neophodno da im dođe kapitalizam, pogotovu kada se radi o značenju onoga što je Marx nazivao „izvornom akumulacijom.“ Kako u postsocijalističkim tranzicionim zemljama realnost nije čitala ni Foucaulta ni Ulricha Becka kao što je to činila u mudrim državama na Sjeveru, tako u njima i politička ekonomija funkcionira na posramljujuće vulgaran marksistički način. I kad onda buknu sloboda i demokratija, to se ne događa kao u Švedskoj, nego prije kao u Lincoln County-u, New Mexico, u doba Billy the Kids-a ili u Koruškoj pod Haiderom i Dörflerom1). Bosna nije umirena da bi se stvorili okvirni uvjeti za unosnu igru snaga slobodnog tržišta. Sam rat je bio munjeviti odgovor na rasparčavanje jugoslovenskog kolača; nije se, dakle, radilo o povampirenim arhaičnim kulturnim borbama – o čemu danas postoji suglasnost –  već o strategiji prisvajanja državne stečajne mase, za koju je najpogodnija ideologija bilo bajkovito zazivanje zajedničkog etničkog identiteta, s čim se nikako ne slažemo. Svi su ratovi, kako reče Voltaire, pljačkaški pohodi, tako da siva ekonomija i otimačina u bosanskom etno-ratu nije predstavljala kolateralnu štetu nego njegov smisao. Prva svrha rata je isključivanje civilnog poretka i stvaranje prostora u kojima ne vlada pravo, kako bi se zatim primjenom vojne sile mogli ekonomski opustošiti. Jedini dobitnici na obje strane fronta bili su zelenaši koji su startni kapital stvarali od bijede civilnog stanovništva. Oni su sačinjavali jezgro novog sloja poduzetnika, u koji EU i MMF od tada neprekidno ulažu milijarde, kako bi intenzivirali privatizacije i ukinuli i posljednje preostale socijalne usluge.

 

Kritika suodgovornosti i postojanja interesa Zapada za ratove devedesetih godina rado se odbacuje kao teorija zavjere. Kipove heroja Mocka i Genschera koji usamljeno stoje u bračkoj Sierri šibaju bura, jugo i maestral, što će možda doprinijeti njihovom zaboravu, ali nije

__________________

  • Jörg Haider (1950-2008.) i Gerhard Dörfler, (1955- ) su nekadašnji predsjednici austrijske savezne pokrajine Koruška, koji se često navode kao primjeri za samovoljno “samoposluživanje” novčanim sredstvima pokrajine

zaboravljen sistem koji već 30 godina dolijeva ulje na vatru za raskrčivanje zemljišta koje se može pretvoriti u unosne zarade. Ovakvu kritiku je još i bilo moguće difamirati kao radikalno-ljevičarske sanjarije sve dok je kao Whistleblower nije potvrdio jedan od najviših dužnosnika sistema, prijašnji direktor Svjetske banke Joseph Stieglitz. Kada su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka jugoslovenskoj vladi 1989. propisali program štednje pun uobičajenih pogodnosti – devalvacija nacionalne valute, zamrzavanje plata, ograničavanje državnih izdataka, raspuštanje samoupravnih kolektiva –  posao je izgubilo 600.000 ljudi. Miloševiću i Tuđmanu je nakon nekoliko mjeseci preostalo još samo da svežu pregače i da od ljudskih namirnica pripreme nacionaliste na domaće načine. Jedan od zahtjeva MMF-a bio je i isključivanje Bosne iz sistema opštedržavnih tarifnih usluga, koje su do tada omogućavale ravnotežu između privredno jačih i slabijih jugoslovenskih republika. Bosna je odjednom bila prepuštena samoj sebi, što znači skoro nesposobna za preživljavanje, dok se zapadni voajerizam polupotreseno i polufascinirano naslađivao posmatranjem miševa-zamoraca  koji se u „evropskom“ terariju otimaju oko racioniranih porcija hrane. Tako izgleda druga faza industrijske proizvodnje nacionalista. Treća faza je onda zagarantovana: bijes i želja za osvetom za ubijene prijatelje i rođake koji nisu umrli kao ljudi, već kao Hrvati, Srbi i Bošnjaci, i žive pretvara u takve – brže nego što to mogu propratiti ganuti promatrači Ujedinjenih naroda.

 

Posebno je odvratno što su se djeca i unuci onih koji govore njemački i koji su pojam bestijalnost u praksi doveli do neslućenog savršenstva povodom ovih ratova zgražavali zbog navodne iskonske agresivnosti i prepotopskog plemenskog barbarstva dalekih balkanskih desperadosa. 

 

Big gangs & small gangs

 

Moćni stup bosanske ekonomije zove se peace keeping business: golemi upravno-vojni aparat sa sve investitorima i preko 12.000 NVO (štihvort: humanitarno pranje para) izgradili su polukolonijalni setting i ekonomiju prodatih duša koja prije liči na rentijerski kapitalizam nego što odgovara željenoj predodžbi o slobodnim tržišnim snagama. U Bosni i Hercegovini buja plijesan sačinjena od 800 političara i 150 ministarstava jer nema razumnog Ustava, ali zato strižu poslastice sa slobodnog Zapada. Politika ne znači samo u Bosni preusmjeravanje internacionalnih novčanih tokova u  whirlpool vlastite klijentele.

 

Uz to dolazi još i ništa manje prenapuhana protektoratska birokracija, koja kao najveći poslodavac svojim zapadnoevropskim nivoom plata stvara dvije klase zaposlenih. U jednoj tački ipak vlada jednakost: kolike god im bile razlike u platama, visoke cijene nastale zbog toga su za obje klase jednake.

 

Najkobnija greška internacionalne uprave je u tome što je autoritarno propisala okvire pravne države pa onda demokratski proces u potpunosti prepustila ratnim profiterima. Ovdje se nameću neke paralele s austro-ugarskom upravom, kojoj je najmiliji politički partner bio bosanski feudalizam i kojoj je pošlo za rukom da tokom 30 godina vladavine zadrži konstantno isti broj nepismenih.  Međunarodna zajednica je od 1995. uložila stotine miliona dolara u škole, ali je propustila denacionalizirati nastavne programe. Na taj je način omogućeno prenošenje etničke mržnje na sljedeću generaciju, koja čini imaterijalnu poslovnu bazu za njihove oligarhe.

 

Dešavanja u Bosni nisu lokalni problem već lokalna filijala globalnog konteksta. Kao što svjetski gospodari rata ne mogu bez Mensdorf-Pouilly-a2), tako i hajducima slobodnog tržišta trebaju krediti i mogućnosti za ulaganje. Onda na pozornicu stupaju big gangs kao „Hypo Alpe Adria“ i „Raiffeisen“. Devedeset posto bosanskog financijskog sektora nalazi se u austrijskim rukama. Ne treba zaboraviti ni herojsko angažovanje „Admiral Casinos & Entertainment AG“ i „Novomatic Group“, koje se staraju da preraspodjela iz plitkih u duboke džepove funkcionira bez iznimke. Alpski razbojnički koncerni svoje šljašteće lokale na Balkanu otvaraju posebno rado pokraj škola.  

 

Sada je od svega toga tim pasivnim Bosancima pripala muka. Prvi znaci potiču iz 2012. kada su udruge ratnih veterana iz Federacije sakupljale priloge za svoje nekadašnje protivnike iz Republike Srpske, pošto su nekadašnji ratni huškači na mig MMF-a i jednima i drugima smanjili penzije. Iste su godine prilikom komemoracije srebreničkim žrtvama njihovi rođaci po prvi put pokušali onemogućiti pristup govorničkom pultu i lokalnim političarima i predstavnicima međunarodne zajednice. Pošto ih nisu poslušali, dočekani su koncertom zvižduka negodovanja.

 

_____________________

2)Alfons Mensdorf-Pouilly (1953.-   ) austrijski plemić i biznismen, često se dovodi u vezu s raznim aferama oko trgovine oružja.

Ovi su protesti više od čina impulsivne pobune. Oni brzo prerastaju u akordirani pokret s jasnim predodžbama i ciljevima. Ovi ljudi ne govore o demokratiji, već su je se izgleda riješili sami latiti, zahtijevaju vladu eksperata, samoupravljanje za poduzeća i reviziju privatizacija. Nacionalističke elite su doslovno u panici, što pokazuje njihovo histerično zahtijevanje etnički očišćenih država za svoje ovčice, čime nastoje osigurati sami sebe. Kada pripadnici tri vjere ponovo postanu ono što su oduvijek i bili, dakle Bosanci, za nacionalističke magnate će doći vrijeme da pakuju kofere.

 

Izgleda, međutim, da je i njihovim internacionalnim kooperacionim partnerima sve teže suzbiti rastuću nelagodu. Decenijama su od Bosanaca zahtijevali demokratsku inicijativu kao da su djeca zaostala u razvoju. A reklo bi se i da demokratija koju su ovih februarskih dana doživjeli nekako ne odgovara sadržaju koji taj pojam ima za MMF i EU. Bosanci, naime, misle na pravu, a ne na „postdemokratiju“ na koju su se pokorni Zapadnjaci odavno navikli. Zapad svoje stare diskurse redovno prodaje po periferijama. Prvo je bačena bomba za izazivanje svjetskih ratova marke nacionalizam koja je odnijela 100.000 bosanskih života, a sada se pokušava još i s vlastitom užeglom demokratijom. I Bosanci su mogli vidjeti na šta se ona svela tokom krize: na eufemizam za nametanje starateljstva i otimanje novca od vlastitih građana u korist financijskog kapitala. Ni bosanske se vojske nezaposlenih neće zadovoljiti Harz-om IV3) kao uzvišenim viteškim odličjem sopstvenog proleterstva.

 

„Visoki predstavnik“ Valentin Inzko savršeno utjelovljuje unutarnju rastrzanost neoliberalne samoobmane. Stari ljevičarsko-romantičarski impuls navodi ga da šapće poruke solidarnosti, a institucionalno Nad-Ja da prijeti EU-tenkovima.

 

Ali Balkan lako zaboravlja. Mi smo se svojim balkanskim ideologijama i poslovnom praksom svojski potrudili da mu pokvarimo manire. A on bi nas mogao poučiti demokratiji jedinom praksom koja zaslužuje taj pridjev.

 

Bosansko proljeće bi moglo prerasti u snažan društveni pokret, što bi označilo ne samo zimu nacionalizma već i jesen međunarodnog skrbništva. I tako nam preostaje da se nadamo da će sjeme bosanskog proljeća naći svoj put u demokratsko-politički osiromašenu EU.

 

________________

  • Mješavina potpore za nezaposlene i socijalne pomoći koju primaju dugotrajno nezaposleni u Njemačkoj.

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>