Kako sam došao do Krausa

Posted by richard Category: Uncategorized

 

Autobiografski pogovor

 

“Najpokvarenija čovjekova egzistencija ona je koja nema dozvolu da bude ruglo svoje obitelji i društveni otpad.” Karl Kraus

“Iz dodijevanja života baviti se mišljenjem: samoubojstvo s kojem si daruješ život.” Karl Kraus

 

Najočiglednije zajedničko obilježje mog djeda i Karla Krausa njihov je odnos prema admiralima. Kad mi je bilo deset godina, sjeća se Karl Kraus, na livadama sam se družio isključivo s admiralima. Mogu reći da je to bilo najponosnije društvo moga života. Da li je sud mog djeda o “njegovim” admiralima jednako povoljan, to je upitno, budući da je Krausov admiral bio svjetlucavi leptir svjetlucavog imena Vanessa atalanta, dok su se djedovi admirali zvali Anton Haus, Karl Kailer von Kaltenfels i Nikolaus Horthy de Nagybánya.

Godine 1913. Kraus je držao predavanje u dvorani hotela Riviera u Poli, današnjoj Puli, pred oduševljenom publikom, a oduševljenje je bilo obostrano: Estetska nadoknada jednog dana u Poli za jednu godinu u Beču, zapravo nije za podcjenjivanje, dotiče onu dublju razliku između ljudske vrijednosti i najezde komaraca. Nekim auditorijima trebao sam češće, ali ni jednom više zahvaliti nego ovoj dvorani punoj pomorskih oficira. Jedan od onih oficira bio je moj djed, i Karl Kraus je u njemu našao vjernog abonenta, kojemu će Baklja ubuduće obasjavati kapije prosvjećenosti i ljudskosti, dok je stara Europa svoju propast iluminirala grmljavinom munja i granata.

Kapetan Alexander Schuberth u ratu je navodno izveo svakojaka junačka djela. Ali jedino vrijedno spomena je to što je, suprotno nalogu nadređenog, spasio brodolomce civile iz mora. Njegov brod, razarač SMS Csepel, raspao se na dva dijela, od kojih je samo jedan potonuo, jer je brod bio osiguran unutarnjim čeličnim zidovima. Habsburška monarhija bila je manje sreće, ona je potonula s obje polovice carstva. Jedna od njezinih nasljednih država, Austrija, nije imala toliku potrebu za pomorskim časnicima tako da je djed s dvadeset osam godina valjda postao jedan od najmlađih prijevremenih penzionera mlade republike. Koliko je god skromna bila njegova penzija, pretplatu za Baklju nikad nije raskinuo. U pedesetima je silom prilika morao prodati svoju kolekciju časopisa Baklja. Zadržao je samo Posljednje dane čovječanstva i nekoliko izabrana primjeraka.

Prije nekoliko godina moja sestra Helena je s našim ocem sklopila posao. Nije baš jasno tko je u tome profitirao, jer je mijenjala Suhrkampovo izdanje Posljednjih dana u mekem uvezu za original, da bi ga poklonila svom dečku. Prema ekonomskim kriterijama, sestra je oca preveslala. Dok je on na to vjerojatno gledao drugim očima i smijao se sebi u brk, jer je zamijenio dvije požutjele sveske s razderanim stranicama, za čisto i čvrsto uvezanu džepnu knjigu. Samo su riječi bitne. Fetiš predmeta jednako mu je neshvatljiv kao i kultno idealiziranje povijesnih eksponata – sam je bio jedan od njih.

Za smanjenu uporabnu vrijednost originalnog izdanja Baklje, za činjenicu da ni jedna stranica više nije bila uvezana, zapravo bi trebao odgovarati pretposljedni čitatelj: ja.

 

Baklja u garderobi

 

Do dvanaeste godine kada bih poželio gledati televiziju poslije deset sati navečer, morao sam to činiti potajno i neprestano strahovati da će me otac poslati u krevet. Sjećam se dvije iznimke, kada me on takoreći prisilio da ostanem do ponoći pred tv aparatom: za avanturistički film Cornela Wildea The Naked Prey i za snimku izvedbe Posljednjih dana čovječanstva na Wiener Festwochen. Ne baš uspjela inscenacija, ali za moje godine napeti, egzotični i ponekad zbunjujući doživljaj. Toliko dojmova nisam mogao podnijeti i zato sam u jednom trenutku zaspao. Nekoliko dana poslije sam se ipak prikrao – kao što sam to često činio – do garderobe gdje su bila dva narančasta jugendstil ormara sa svojim karakterističnim pljesnivim mirisom. U ladici na dnu ormara bilo je mnogo artefakata iz ranog dvadesetog stoljeća: fotografije, karikature regimenta Fritza Schönpfluga, razderane bilježnice Reclama, složenem frakturom, i oni u obitelji zaostali primjerci Baklje. Kada sam otvorio Posljednje dane čovječanstva naišao sam na “Pjesmu o plinskim maskama”. Srce mi je zalupalo brže i glasnije, i potonuo sam u pismo čiji je sarkazam išao ususret mom proključalom nihilizmu. Njegov humanistički sadržaj stigao je kasnije i trebalo je vremena da  se u meni nastani.

Moj otac, pričao je, mogao je jedino djedu zahvaliti, tom “Kapitän Weiter Fahrt”, kako piše na njegovu nadgrobnom kamenu, da nikad nije postao nacist. Kapetan Alexander Schuberth prezirao je Smeđe s ponosom starog k.k.oficira. Jednom prilikom mladog je naci glavešinu, koji je pri telefoniranju pokazao manjak respekta, pozvao na dvoboj. Drugom prilikom je odležao tri dana u zatvoru u Sankt Pöltenu zbog uvrede časti. Uvrijedio je učitelja latinskog nakon što je on mog oca okrivio za nacionalsocijalističke tendencije. Otac jedini u razredu odbijao je nositi bijelocrvenu značku sa sloganom “U jedinstvu snažni”, ne iz “antipatriotiskih, nego iz antiidiotskih” razloga, kako mi je potvrdio. Isti nastavnik latinskog jezika nekoliko će godina kasnije, 1938., biti asesor na maturi iz latinskog i šapnut će mu vokabulu. Otac je odbio primiti tu informaciju, ali je svejedno završio s “odličnim”. Šaptač je, uostalom, nosio počasni znak ilegalnih nacionalsocijalista na reveru.

Moj djed je sina Wolfa približio djelu Karla Krausa. Sigurno, Alexander Schubert bio je obožavatelj “ubojice radnika” i onog “Caudilla” s perom pijetla Engelberta Drollfußa. I za moga oca se može reći da je bio konzervativni recipijent Karusa. Ja sam se, doduše, u maturskoj dobi prisilio da budem marksist, počeo sam se sramiti adolescentskog individualizma, postao sam si najoštriji politički komesar, samog sebe sam trpao u logor reedukacije gdje sam se odvažio na nezdravi pokušaj egzorciranja vlastitog skepticizma. Dok su se ostali pravili da su postmoderni, ja sam u zakašnjenju drilao svoj um i podvrgavao ga hladnom objektivizmu.

Sjedio sam tako, mali drkadžija sa začepljenim žlijezdama poezije, u menzi na sveučilištu među drugim drkadžijama, docirajući s pretjeranom vatrom nesigurnog renegata i dijelio svima simbolične hice u potiljak, onima čije je mišljenje kao i moje bilo bahato, nepromišljeno i proturječno, znači: nije odgovaralo premisama povijesnog i dijalektičkog materijalizmu. U toj se fazi čitala samo stručna literatura, lijepa književnost je bila neznanstvena, a poezija, koju sam prethodno toliko volio, bila je jednostavno smiješna. Karl Kraus, koji je formu očito stavio iznad sadržaja i koji se nikad nije bavio provjerljivom teorijom, nije mi bio ni za što. Radije sam, kao Berthold Brecht, skidao šešir pred njegovim angažmanom, ali se smatralo da je njegova kritika društva stadij djetinjstva pri usporedbi s onom pravom, teorijski fundiranom.

Naravno da ovu samozataju nisam dugo izdržao. Katkad bih skidao tu tijesnu uniformu i vraćao se, znanstveno pročišćen, literaturi. Bio je to Michael Scharang koji mi pokazao ljevičarsko čitanje Karla Krausa. Bez grižnje savjesti pred unutarnjem partijskim sudom mogao sam nastaviti čitati Krausa. Doduše, koliko je to bilo površno, koliko se malo toga probilo do mog mišljenja i koliko sam toga kušao samo iz druge ruke, to sam primijetio tek prije pet godina kada sam imao priliku zaista upoznati Karla Krausa, kojeg sam mislio da znam. Pravi je blagoslov kada te netko u trideset petoj godini, kad vjeruješ da si više-manje sve naučio i da ono naučeno, ono dostignuto, samo još treba konsolidirati, vuče za uho i druga ćutila, nazad do školske klupe.

 

Kroz dobru rečenicu u tjelesni kontakt s istinom

 

Karl Kraus je ostao našoj familiji. Moja mlađa sestra Dagmar, na primjer, završila je studij germanistike kod Kurta Krolopa s lucidnim diplomskim radom o Krausu i Drollfußu. Dok sam pisao tekstove za ovu knjigu imao sam, kao modele svojih adresata, pred očima svoje uvijek pametne prijatelje koji još nisu bili našli put do Karla Krausa, koji su se čak opirali i nisu znali koji su užitak i dobitak propustili. Njih sam htio isprovocirati, umiriti, namamiti, zbuniti… ako se to slučajno dogodilo i drugim čitateljima, sigurno nije šteta.

Karl Kraus odvodi racionalnog recipijenta u neslućenu dimenziju u kojoj su u neraskidivoj povezanosti ujedinjeni oštroumnost, šala, etika i jezična odgovornost. Navodno postoje tablete za ovisnike o nikotinu koje izazivaju gađenje čim zapalite cigaretu. Onaj koji je zaista osvojio Krausa morat će povraćati od mnogo toga što u suvremenoj intelektualnoj socijalizaciji slovi kao subverzivno i kritično. Taj ne može plivati s mainstreamom, a na žalost niti u modnim “countercurrents”.

Mene je Kraus poučavao da nije nimalo čovjekoljubno ulizivati se trenutnom shvaćanju duha vremena i njegova jezika, tom pravom duhovnom provincijalizmu čije provincijalne granice od generacije do generacije bivaju sve tješnje, dok je jedan od najviših oblika humanizma održati sjećanje na ono moguće u jeziku i mišljenju. Možda će nam katkad zatrebati.

Osim toga, poučavao me hrabrosti oko onog meni nekad smiješnog patosa, koji je smiješan samo kao maska, i da će humor kao kreativna relativizacija onog prividno samorazumljivog, kada dvoje ili više ljudi s njim komuniciraju, zrcaliti najvrjedniju sliku boljeg svijeta, dok će kao institucionalizirani razgovor postići upravo suprotno: pristanak, mlak kao pišalina, na lošiji svijet, iz kojeg nas može spasiti samo laserska oštrina jezičnog vica, to jest usnopljena energija misli. I poučavao me odgovoriti umjerenoj ironiji onih kojima ništa više nije važno s patosom i patosu političke korektnosti. I neka se i to ne prešućuje: pokazao mi je, ovom – nadajmo se – do kraja života areligioznom čovjeku, da njegova vjera čak ide dublje nego blasfemično ruganje tisuća slobodnomislioca. I da teški rad na dobroj rečenici još uvijek otvara najprivilegiraniji pristup istini, jer neće ispeglati zbunjujuću oprečnost svijeta u mrtvu jednoznačnost, jer joj udovoljava s dijalektičkom naponom, prilagođava joj se prijanjajući: stalno priznanje ljubavi, ljubavi prema neobičnome, nesigurnome – u ljudima i stvarima. Na njihovo instrumentaliziranje je Kraus uputio pomoću jezika i osvetio se s jezikom. Jer je jedini dokaz te ljubavi u bezuvjetnoj mržnji prema svemu što će voljeno omaložavati, uskratiti, porobiti, hipostazirati.

Moglo je biti tako udobno: Maskiran u blef prave orijentacije i jeftinog cinizma taman sam se mislio pomiriti i, jer to svi rade u susjedstvu sa snagama koje omaložavaju, uskraćuju, porobe i hipostaziraju, raskomotiti se, pa mi je – vraški – došetao Karl Kraus i pomrsio račune. “Dobro”,  mislio sam, “onda ću pak mrziti, mrziti mi nije teško, valjda ću iz toga iscijediti koju čašu samopravednosti” – ali: Mržnja, opet mi uleti Kraus u moje planove, čovjeka mora činiti produktivnim. Inače je pametnije odmah voljeti.

 

(prevela Anne-Kathrin Godec)

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>