Pledoaje za aforizam

Posted by richard Category: Uncategorized

Izvor: Das neue Wörterbuch des Teufels. Klever Verlag, Wien 2014, s.175ff.

 

Ima pisaca koji znaju već u dvadesetak stranica reći ono za što meni trebaju ponekad čak i dva retka.

Karl Kraus

 

Jer obični duhovi imaju ružnu sposobnost da u najdubljoj i najbogatijoj izreci ništa drugo ne vide nego vlastito svakidašnje mišljenje.

Jean Paul

 

Najveći se aforistici čitaju kao da su se međusobno vrlo dobro poznavali.

Elias Canetti

 

… ostao sam pri tome da izričem aforizme tamo gdje bih trebao razotkrivati stanja.

Karl Kraus

 

Dobar aforizam se, uglavnom, prepoznaje po stavu da se u njemu radi o samodopadljivoj obmani. Pogotovo u onim krugovima koji se smatraju intelektualnim, jer su zaokružili duh, dok mu ne sjede ni centimetar za vratom. I kako bi? Kada jezik zarobe da bi njime kopali rovove umjesto da povjeruju u njegovu stvarnu kvalifikaciju: kao izviđač upravo tog svijeta duha!

Ravnodušnost prema aforizmu nije slučajno sukladna s ravnodušnošću prema Krausovom shvaćanju jezika. Čak i pojedini ljubitelji Krausa smatraju njegovu slabost prema aforizmima mladenačkim grijehom od kojeg se sa stečenom ozbiljnošću odvikao, što se dogodilo najkasnije početkom Prvog svjetskog rata. Ali onaj koji Krausa kao aforistika ne razumije, taj je malo toga Krausovog razumio!

Po svojoj naravi se aforizam, ta najmanja moguća cjelina, izmiče jasnoj definiciji. Svejedno da li se širi na kratki esej ili se skuplja u kratku eliptičnu rečenicu, da li iznenađuje  izrazitošću ili očarava svjetlucajućom jezičnom igrom, on teži k poantiranom zgrušnjavanju oblika i sadržaja. U najboljem slučaju živo je tkivo u kojemu čak i zvuk riječi i intonacija imaju značenje i višeznačnost, u kojemu se pretjerivanje, humor, alegorija i paradoks grle, prožimaju i međusobno pojačavaju – kaleidoskop prema čijim bojama ono što je jezično sivo i predano vrijednostima supstancije, argumentima i protuargumentima, ostaje slijepo.

Teški je rad braniti aforizam od banalnosti da bi se u njemu našle, kao i u svim literarnim žanrovima, sve razine kvaliteta, od istrošene kalendarske izreke do kritične lucidnosti. Jer za one koji ga ionako ne vole, aforizam zauvijek ostaje izreka. Oni ne primjećuju razliku između blistavosti i briljantnosti, jer misle da argumentiraju u službi sadržaja čiji je izraz jezična igra  kocki za slaganje.

Ali najmanje mogu razumjeti moć umjetničkog aforizma da izražava više značenja u jednom, bez gubljenja u proizvoljnostima. Niti je izraz pozitivne istine ni obavezujućeg mišljenja, nego je koncentrat misaone proturječnosti koji se svjesno izmiče analitičnom objašnjenju. Aforizam, aforizira Kraus, ne mora biti istinit, ali mora nadmašiti istinu. Mora je jednom rečenicom prestići.

Da je taj višak istine zapravo manjak, smatraju dotični sistematičari i shvaćaju nesposobnost za kreiranjem svjetlucajućih misli kao seriozitet, dok se bore sposobnošću destiliranja istine na veličinu fićoka, na čije se razrjeđivanje vodom u hektolitrima baziraju njihove karijere. Ali: Netko tko zna pisati aforizme, kaže Kraus, ne bi ih trebao trošiti u sastavcima.

Postoje tipovi ljudi kojima će aforistično mišljenje zauvijek biti toliko prostrano kao silovatelju umjetnost zavođenja. Na primjer racionalistima stare škole koji aforizme zbog nedostatka dokazivosti brišu iz rasporeda studija; među njima izumrla podvrsta vulgarnog marksista koja se prema jeziku ponašala kao prema stadu blaga koji je trebala rekvirirati za revoluciju; ili stanovnici određenih regija u Srednjoj Europi kojima sumnjiva višeznačnost aforistične jezične igre prijeti ne samo alpskoj ograničenosti kao i birokratskoj potrebi za urednošću. Aforizam je, doduše, rezultat najveće analitične koncentracije. Za razliku od slobodne asocijativne igre jezikom ovdje se logiku mora shvaćati prije nego što je preokrenemo.

Još je manje moguće logično rascijepiti aforizam i prezentirati ga, na flipchartu ili na foliji projektora. Prisiliti aforističara da objasni što je zapravo mislio isto je što i javna vivisekcija vlastitog djeteta. Oni koji aforizam ne shvaćaju, uvijek će ga smatrati blefom i žudnjom za dopadanjem.

 

Duboka zamišljenost u plitkim vodama

Najbolji aforizmi došli su iz pera La Rochefoucaulda, Lichtenberga, Goethea, Oscara Wildea i Adorna, koji je možda najoštroumniji, ali i najozbiljniji. On sebi zabranjuje vic, što ga Kraus, koji je spojnica između njega i Wildea, koristi za društvenu kritiku u svim kalibrima.

U jednom članku je Helmuth Arntzen pokušao ograditi Krausovo umijeće aforistike od zaigranih paradoksa Oscara Wildea. Imao je pravo, nitko jezični vic u svrhu razvedravanja nije toliko apodiktično osudio kao Kraus: Stav onog o kojemu možeš reći da je žrtvovao dosjetku jednako je loš kao i njegov vic. Ali: Vic riječima, u samodovoljnosti vrijedan prezira, može biti najčasnije sredstvo dostizanja umjetničkog cilja ako služi abrevijaturi smiješnog mišljenja. Može biti sociokritički epigram.

Kraus je znao što mu Wilde znači, kao što je znao što mu znači Nestroy. Reducirati Wildea na smiješnog paradoksičara kliše je poluznanja. Kraus se divio dubini i nepogrešivosti mnogih  Wildeovih aforizama, ali je isto tako tiskao njegove zabavne dosjetke čak i onda kada su se ograničavali samo na efekt paradoksa i vedru umišljenost – i to s dobrom razlogom. Egomanična gesta, koju je Wilde uvijek znao presjeći namigivanjem, provjerena je provokacija malograđanstva koje vlada lažnom skromnošću i krivim optimizmom u neprestanoj potrebi kontrole da ni jedan individuum ne iskoči iz ciljane prosječnosti. Krausovi aforizmi kao: Nemam više suradnika. Bio sam ljubomoran na njih. Oni odbijaju čitatelje koje sam ja želio odbiti, ili njegova želja da svoju prisutnost odstranjuje od prisutnosti drugih, očita je referenca na irskog pjesnika.

Čak najgoliji paradoks, stvoren iz čiste zaljubljenosti u njega, mišljenju daje više električnih impulsa nego formuliranje po obrascu plitke istinitosti. Ali nije sve, moglo bi se reći,  duhovito već samim tim što je proturječno formulirano, i dobit ćemo Wildeov odgovor da paradoks nije samodovoljan, nego je žica na kojoj plešu istine. Samo na taj način se vrijednost može potvrditi.

Drugog majstora je Kraus našao u Johannu Nepomuku Nestroyu na čijim zadivljujućim jezičnim dvosmislenostima najprije otkriva razinu koju imaju i koja će ga poučavati da jezik za svaku uzrečicu može izbaciti po jednu misao.

Kakav je to drag izazov aforističaru polarizirati mrtvi jezični materijal, formule i izreke u procesu stvarajućeg otuđenja, regrutirati za vlastitu stvar atentatora iz neprijateljskog tabora. Nestroyovo U najgorem slučaju, ja ću se objesiti kada konopci popucaju može još proći kao gorkoslatki oksimoron. Veću dubinu dobiva koketiranje s užasom, kada se popularna fraza preokrene u drugu: Mnogi kažu da je samoubojstvo kukavičluk – oni bi najprije trebali probati, pa onda pričati! U slučaju Tko zbog nekih stvari ne izgubi razum, taj ga ni ne može izgubiti igra riječima postaje moto kritične svijesti. Kraus piše: Profesor književnosti smatra da su moji aforizmi mehaničko izvrtanje uzrečica. To je prilično točno. Samo nije shvatio misao koja pokreće mehaniku: u slučaju mehaničkog izvrtanja uzrečica dobitak je veći nego kod mehaničkog ponavljanja.

Ni jedno jezično sredstvo mu nije preglupo da bi dokazao glupavost naobraženog građanstva, i zato Kraus posebno voli nabiti neduhovitu šalu duhom i svaki čas ponovno dokazuje da i njezina jezična igra nikad nije jeftinija od govornika, ali da se uvijek može i poskupjeti. Jer je naravno razlika kada Franzobel mijenja Blade Runnera Williama S. Burroughsa u Blödrunner (doslovno: Glupavo-runner, napomena prevoditeljice) ili kada Kraus kaže da je Land der Dichter und Denker (hrv: zemlja pjesnika i mislioca) zapravo Land der Richter und Henker(hrv: zemlja suca i krvnika.)

Facit: Pravi duh može uživati i u veselom žuborenjem plitkih voda. Dok se prividna duhovitost u njima utapa.

 

Pomirenje arhaičkog izobilja i domišljate apstrakcije

Poznaniku taksistu iz Irana oči su se punile suzama radosnicama kada sam mu recitirao jedan od onih aforizma koje pripisuju Krausu, ali koji on nije napisao: Kada sunce kulture padne nisko, tad i patuljci bacaju velike sjene. To ne dokazuje da je ovaj akademik s taksijem plemeniti divljak, nego da postoje još uvijek kulture u kojima se jezik doslovno shvaća i u kojima duboko poštuju slikovitost i snagu stvaranja. Jer unatoč raširenom mišljenju, razvoj jezika ne ide od primitivnog do kompleksnog, od sljepila gledanja bez pojmova (Kant) prema povišenoj pojmovnoj jasnoći, nego od poetske raznolikosti formi prema racionalizaciji i medijalizaciji čiji smo šutljivi svjedoci i žrtve u današnjim vremenima. Ono što je jezik dobio na strani apstrakcije, to je izgubio na strani mimetskog bogatstva slike. Za to postoji bezbroj etnografskih primjera, kao onaj o indijanskim ratnicima čiji se socijalni ugled nije stvorio kroz broj skalpiranih američkih konjanika, nego kroz snagu i slikovitost govora, ili onaj o inuitu o čijem je jeziku etnolog Thalbitzer na početku dvadesetog stoljeća pisao: Riječi se na Eskimu (to jest njihovom jeziku, napomena prevoditeljice) rađaju na jeziku u sasvim drugom smislu nego u našim jezicima, pod nagonom trenutka. Tamo gdje mi koristimo završne, kompletno razvijene riječi ili elemente govora, Eskimo stvara nove kombinacije koje imaju jedinu svrhu da odgovaraju zahtjevima situacije. Što se tiče tvorbe riječi, Eskimo se nalazi u neprestanom statu nascendi. Opismenjivanje jezika je također značilo napuštanje elemenata koji će modernog čovjeka osloboditi od autonomnog kreiranja govora. Tako jezik sada leži, neshvaćen, na dohvatu, u kućnoj biblioteci.

U svojim ulogama dijalektičara gore navedeni aforističari nisu predstavljali moderni protiv predmodernog svijeta, nego su spojili najbolje od jednog i drugog, sliku i misao, gledanje i apstrakciju. Nije slučajno da su potjecali iz sedamnaestog do devetnaestog stoljeća kada su oba svijeta strašno i traumatično kolidirali. Nestroyev uspjeh kod bečke predmartovske publike može se objasniti time da je svoje antitetične poante kamuflirao u laganom razgovoru. Ne, brutalnost ranokapitalističkih uvjeta življenja i jedna danas više neshvatljiva  jezična fleksibilnost u velikoj su mjeri osposobili publiku slijediti Nestroyev jezično isprepleteni humor (sprachverbuhlter Humor).

Sljedeća rečenica Karla Krausa lebdi u sivoj zoni interpretacije: Aforizam se nikad ne poklapa s istinom; ili je pola istine ili istina i pol. Je li ta polovica istine, doduše, identična s polemičnom pojmom poluistina, kako se ta rečenica obično čita, ili se može razumjeti tako da shvaćanje polovice istine ipak još nadjačava oholost jezičnog izražavanja stvari kao pozitivne izjave, kao cijelu istinu, oholost kasnilaca jednog aristotelijanskog objektivizma, koji misle  da će udariti u bradu, u tu neku točku, koju samo zamjenjuju s točkom koju su prethodno utvrdili. Kategorizirajuće mišljenje sili prevrtljivu stvarnost, nabadajući je kao tijela leptira, dok se aforistično mišljenje sa svojim pretjerivanjima i umanjivanjima, još u letu poigrava s njima na nježan način pun respekta, i tako daje doprinos dubljem humanizmu.

Aforizam nije mrtav. Samo sniva svoj san ljepote. I čeka vremena kada će jeziku biti vraćena vrijednost koju su mu porobljivanjem oduzeli.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *.

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>